Peeping Tom
Brisel, Belgija
Otac
režija: Franck Chartier
asistent režije, dramaturg: Gabriela Carrizo
kreacija i izvodba: Leo De Beul / Jef Stevens, Marie Gyselbrecht / Tamara Gvozdenovic, Hun-Mok Jung, Simon Versnel, Maria Carolina Vieira, Yi-Chun Liu, Brandon Lagaert, with the aid of Eurudike De Beul
umetnički asistent Seoljin Kim, Camille De Bonhome
kompozicija zvuka, aranžmani: Raphaëlle Latini, Ismaël Colombani, Eurudike De Beul, Renaud Crols
dizajn zvuka: Yannick Willox
dizajn svetla: Giacomo Gorini, Peeping Tom
kostimi: Peeping Tom, Camille De Bonhome
scena: Peeping Tom, Amber Vandenhoeck
izrada scene: KVS-atelier, Filip Timmerman, Amber Vandenhoeck
tehnička direkcija: Filip Timmerman
tehničari: Hjorvar Rognvaldsson, Amber Vandenhoeck
menadžer produkcije: Anastasia Tchernokondratenko
menadžer trupe: Quentin Legrand
komunikacija, press: Sébastien Parizel
fotografije: Herman Sorgeloos, Oleg Degtiarov, Christophe Coënon, Marie Gyselbrecht
trajanje: 90’
premijera: Theater im Pfalzbau, 2014
produkcija: Peeping Tom
koprodukcija: Theater im Pfalzbau (Ludwigshafen), KVS – Royal Flemish Theatre (Brussels), Festival GREC (Barcelona), HELLERAU – European Center for the Arts Dresden, Les Théâtres de la Ville de Luxembourg, Théâtre de la Ville (Paris), Maison de la Culture (Bourges), La Rose des Vents (Villeneuve d’Ascq), Printemps des Comédiens (Montpellier), with the support of Sommerszene, Szene Salzburg and the Flemish authorities
Peeping Tom wishes to thank Héloïse da Costa, Blandine Chartier, Emiliano Battista, Diane Fourdrignier, Seniorencentrum Brussel vzw.
Komad je smešten u prostoriju za posete doma za stare. Zidovi prostorije, obojeni jalovom, administrativno tirkiznom bojom, poništavaju likove i naglašavaju činjenicu da se radnja odvija duboko ispod zemlje. Peeping Tom je oduvek bio privržen sučeljavanju elemenata dekora sa živim silama, pa smo tako viđali krevete i fotelje koje gutaju igrače, prikolice koje tandrču kao zla slutnja, ili stari teatar koji veliča sopstveno postojanje. Na ovom nivou, različitost komada „Otac“ je zapanjujuća. Ništa od dekora nije oživljeno, dok upravo kombinacija monumentalnoog i oskudnog ukazuje na prevladavanje sterilnosti. Jedan jedini prozor kondenzuje čudno podzemlje koje nastanjuju ovi likovi: previsoko da bi se otvorio ili kroz njega video spoljni svet, on postaje simbol poništavanja linije između života i smrti. U predstavi „Otac“, napustili smo svet živih, još uvek ne ulazeći u svet mrtvih. U središtu prostora stoji figura oca koji se, čini se, lagano oprašta od nas, udaljavajući se postepeno iz društva. Njegovo nestajanje je oslikano, ne kroz individualnu priču, već kroz mitologiju oca. Otuda postavka koja kombinuje različite simboličke funkcije: na kraju krajeva, ocu pripada starost, kao i prilika da osciluje između surovog prisustva i egoističnog odsustva… Bilo da skriva duboku tajnu, ili je jednostavno lud i u zabludi, ostali stanari i osoblje brinu se o njemu, posmatrajući ga sa znatiželjom ili mržnjom, sa naklonošću ili ravnodušnošću. Starost, više od pukog simboličkog atributa oca, nudi svoje sopstvene pozorišne mogućnosti, što se naročito vidi u scenama koje su postavljene na rastućem jazu između percepcije i realnosti tela koje truli i senilnog uma. Vreme za stare kao da se usporava, kako bi odgovaralo usporenom ritmu njihovih pokreta; artikulisan govor deluje kao statično brbljanje, a muzika kao buka; vid je zamagljen; i sam svet ima smisla, utoliko što predstavlja otelotvorenje uspomena i projekcija. Otac je možda bio koncertni pijanista, izbor koji nije bez implikacija, obzirom da znamo da muzika predstavlja osnovu jezika i da je duboko povezana sa integracijom naših mentalnih sposobnosti. Sa sažaljenjem i duhovitošču, “Otac” istražuje njihove dezintegracije, trenutak kada mašta ili bolest jednog starca konstantno preti da preokrene stvarnost svakodnevnog života u staračkom domu – u čistu fantaziju.
Rodom iz Argentine, Gabrijela Karizo je počela da se bavi igrom u desetoj godini. Do devetnaeste je igrala i ostvarila svoje prve koreografije na Baletskom univerzitetu Kordobe. Potom se preselila u Brisel da radi sa Karolin Markade. Narednih nekoliko godina bila je angažovana na različitim projektima, podjednako u Briselu i u Parizu. Godine 1994. nastala je njena solo predstava “Et tutto sara d’ombra et di caline”. Od 1995. godine, sarađivala je sa Alenom Platelom na predstavama „Tuga kao saveznik” i „Komadi Baha”. Zajedno sa Frankom Šartijeom, 2000. godine osnova trupu Peeping Tom za koju je kreirala predstave „Karavana” i „Uzaludni život”. Karizo je takodje sarađivala sa Needcompany na predstavi „Slike nežnosti”. Sa Platelom je priredila koreografiju za operu „Vuk”. U periodu od 2002-2007. godine, za Peeping Tom je kreirala čuvenu trilogiju „Bašta“, „Salon“ i „Suteren“. Nakon toga, nastaju i produkcije „Ulica Vanderbranden br. 32 “ (2009) i „Izdaje se“ (2011), koje su gostovale na Beogradskom festivalu igre. Godine 2013., Peeping Tom je sarađivao sa Holandskim plesnim teatrom na kreaciji komada „Vrata koja nedostaju“, u režiji Karizove. Zatim je 2016. godine režirala komad „Majka“, drugi deo trilogije o članovima porodice, koja je počela komadom „Otac“, a završava se postavkom „Dete“.
© Schamper
Peeping Tom voli da te navede da skočiš sa leve na desnu moždanu hemisferu. Od samog početka, predstava otkriva delikatan humor i osećaj za detalj.
© Cultureel Persbureau
Ultrasenzitivni materijal istkan od snova koji su čudni i istovremeno duboko ljudski… neodoljivi šarm ove predstave.
© Libération © Le Soir
Komad koji uspeva da vas izbaci iz ravnoteže, a ujedno je krajnje zabavan.
© Le Soir
Starački dom omađijan ingenioznim ludilom.
© La Libre Belgique
To je strahovito okretan teatar, i istovremeno hard-rock realnost.
© Het Parool
Oduzima dah, okrutna, lepa … nezaboravna.
© El País
Priču tako nadrealnu, okrutnu, nežnu i duboku kao ovu koju Peeping Tom donosi, teško je pronaći u oblasti savremene igre.
© Tanznetz.de

